Legende vlasotinačkog sporta – Slavko Ilić Šop
Zavoleo je fudbal još od dečačkih dana, posvetio mu skoro ceo život, bio prvi pravi fudbalski profesionalac, igrao u prvoj i drugoj saveznoj ligi takozvane velike Jugoslavije, podjednako bio dobar u napadu i odbrani, uspešan trener, brižan suprug i otac – Slavko Ilić Šop.
Rođen u Vlasotincu neposredno posle Drugog svetskog rata, tačnije 29.1.1946. godine, postao je sinonim za uspešnog fudbalera i trenera kome su se divili oni koji su ga gledali na zelenom pravougaoniku, uživali u svakom njegovom potezu, driblingu ili šutu, naročito svojom ubojitom levicom, a oni koji, zbog godina nisu imali priliku da ga vide na delu, slušali su legende o njemu.
Posle faze koju je prošao pikajući fudbal sa drugovima na poljančetu obreo se u FK Vlasina. Gde bi drugde, i postao član podmlatka najstarijeg sportskog kolektiva u gradu na Vlasini. Svojim talentom i posvećenošću magičnoj igri skrenuo je pažnju trenera koji su trljali ruke jer su dobili velikog talenta i budućeg odličnog prvotimca. Slavko je bio svestan svojih mogućnosti, ali je i skrenuo pažnju mnogih stručnjaka, tako da su za tog golobradog momka počeli da se interesuju i veći klubovi od Rosuljaca. Sa 18 godina Ilić odlučuje da ode u niški Radnički, u to vreme članu Prve savezne lige, i tu potraži fudbalsku sreću. U ono vreme, sredinom šezdesetih godina prošlog veka, važilo je pravilo da igrač ne može u inostranstvo pre 27.g odine života pa je u niškom prvoligašu, koji je imao dosta kvalitetnih fudbalera, bilo teško izboriti mesto u timu. Slavko shvata da bi se čekanje prilike da zigra oteglo i posle nekoliko meseci odlučuje da napusti Čair i vrati se u matični klub. Na Rosulju ostaje godinu i po igrajući u prvom timu a onda odlučuje da krene za Beograd i okuša sreću u Partizanu, jednom od četiri najbolja kluba u SFR Jugoslaviji. To je bilo vreme kada je Partizan imao jednu od najboljih ekipa u svojoj istoriji i igrao finale Kupa šampiona sa Real Madridom, i teško je bilo probiti se među zvezdama Jugoslovenskog, ali i evropskog fudbala. Kao i u slučaju Radničkog, Slavko Ilić odlučuje da u dvadesetoj godini ode iz Partizana, ali ovog puta se ne vraća na Rosulju veći odlazi na sever, u Crvenku, u istoimenom klubu članu Druge Savezne lige.
U „najslađem selu“ Jugoslavije, kako su zbog fabrike šećera zvali Crvenku, brzo postaje miljenik, ne samo trenera i rukovodstva kluba, nego i publike. Pričalo se da više od polovina navijača dolazi na utakmicu da bi gledali majstorije fudbalskog genija iz Vlasotinca. U naredne dve godine Ilić kao pravi profesionalac daje veliki doprinos, a bio je i najbolji golgeter ekipe.
Nemirni duh i želja da se vrati u rodni kraj, proradili su kod „večitog fudbalskog putnika“, kako ga je nazvao Milan Paunović, novinar iz Pirota, i posle dve godine provedene u Crvenki, Slavko Ilić dolazi u leskovačku Dubočicu, takođe člana Druge savezne lige. Brzo, u komšiluku Ilić postaje zvezda i ljubimac navijača, njegovi driblinzi, razorni šutevi sve u svemu profesinalan odnos prema poslu koga je obavljao, dobijaju naklonost fudbalskih zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svetu. Zbog Slavka su mnogi Vlasotinčani odlazili na Gradski stadion u Leskovcu ne samo da ga podrže nego i da se dive i uživaju u njegovim majstorijama. Naravno, nisu svi bili oduševljeni Šopom, zavist pojedinih igrača i dela rukovodstva leskovačkog kluba naterali su ga je da počne da razmišlja o novoj selidbi.
Slavko Ilić nije morao da traži novi klub jer su njega tražili, i sve je zavisilo od njegove volje i želje. Sedamdesete godine prošlog veka, Crvenka u kojoj je nastupao dve godine ranije, postaje Prvoligaš i prilikom formiranja ekipe za prvoligaške borbe setili su se Šopa i pozvali ga da se priključi pripremama, koje je u to vreme vodio čuveni jugoslovenski trener Bata Ognjanov. Kako je već bio odlučio da napusti Dubočicu prihvata poziv iz „najslađeg sela“ i vraća se u Crvenku. Velika scena na kojoj su nastupali elitni klubovi od Makedonije do Slovenije bila je prava inspiracija za Slavka da pruži još više. Sa svojim saigračima Svilarom, Jovanićem, Jovovićem i ostalima, dobio je priliku da igra protiv takvih fudbalskih majstora kakvi su bili DŽajić, Karasi, Bogičević, Filipović iz Crvene Zvezde ili Paunović, Bjeković, Vukotić, Antić iz njegovog nesuđenog kluba Partizan. Crvenka se nije najbolje snašla u toj eliti i već nakon te jedne sezone morala je da se vrati drugoligaškoj konkurenciji.
„Večiti fudbalski putnik“ ponovo kreće na put, opet se vraća blizu rodnog kraja, ovog puta ne u Dubočicu već u pirotski Radnički koji je u to vreme igra u Drugoj saveznoj ligi. Slavko je, kako su pisali mediji, bio jedino pravo pojačanje pirotskog drugoligaša. Nije trebalo mnogo vremena da „virtouz iz Vlasotinca“ stekne naklonost navijača“ i celog Pirota. Fantastičnim igrama začinjenim savršenim driblinzima i brzinom, plenio je srca ljubitelja fudbala u gradu na Nišavi, uostalom kao i svuda gde je igrao, tako da nije bilo nikakvo čudo što je odmah postao ljubimac celog Pirota.
Bez obzira na činjenicu da je iskusan profesionalac, koji je nastupao u svim velikim fudbalskim centrima i delio megdan sa najboljim jugoslovenskim fudbalerima, Šop je ostao skroman momak, spreman da sa svakim razmeni mišljenje a ako treba i pomogne. Sjajna perspektiva za dalje napedovanje ovog sjajnog fudbalera prekinuta je u martu mesecu 1973. godine na meču Radničkog sa Prištinom, došlo je do ponovnog povređivanja već ranije operisanog kolena. I tada je Slavko naišao na nerazumevanje, klupski lekar mu je dao poštedu pet dana ali Ilić je predosetio da se radi o težoj povredi i otišao na pregled kod lekara niškog Radničkog, koji mu je savetovao najmanje deset dana mirovanja. Doktor Piroćanaca nije hteo da prihvati to mišljenje i naredio je da Ilić odmah počne sa treninzima što je ovaj odbio. Slavko ide od lekara do lekara tražeći pomoć, leđa mu okreće i uprava kluba koja ga je do te povrede „kovala u zvezde“. Svestan da zbog odnosa rukovodstva prema njemu mora da ode iz Radničkog, godinu dana ranije raskida ugovor izražavajući žaljenje zbog zbog tog čina, pre svega prema navijačima i prema Draganu Nikoliću, tvorcu uspešnog kluba iz Pirota.
Pored naklonosti navijača i građana Pirota, Slavku se u gradu na Nišavi desila još jedna lepa stvar, upoznao je devojku koja će mu postati životna saputnica. Nakon napuštanja Pirota Ilić odlazi na odsluženje vojnog roka u Skoplje i postaje i primeran vojnik. I u kasarni nije mogao bez fudbala, igrao je na svim vojnim takmičenjima za vreme služenja državi. Po završetku vojnog roka Slavko Šop se vraća u matični klub na Rosulji gde će završiti igračku karijeru.
Ilić nije mogao bez fudbala pa je bilo logično da ostane u ovom sportu i to kao trener, da svoje veliko znanje i iskustvo preneosi na mlađe igrače. Velikom broju igrača je godilo i imponovalo da za trenera imaju takvu osobu koja je oličenje uspešnog fudbalera. Kao trener, Slavko Ilić je radio između ostaog u Vlasini i Jedinstvu iz Šišave.
Najveće uspehe kao trener zabeležio je u mlađim kategorijama Vlasine i sa seniorima Jedinstva iz Šišave. Omladinsku ekipu Rosuljaca doveo je do finala Kupa Srbije za omladince, usput prekinuvši višegodišnju dominaciju mlađih kategorija Dubočice u ovom delu zemlje. Mladi Vlasotinčani su meč sa vršnjacima Crno belih izgubili ali ostaje činjenica da je to bio prvi zvanični meč Vlasine sa jednim od velikana srpskog i jugoslovenskog fudbala. Kasnije će i kadeti kluba sa Rosulje igrati zvaničnu utakmicu, takođe u Kupu, sa vršnjacima Crvene zvezde. Bio je to veliki uspeh fudbalera od kojih će neki kao i Ilić igrati za prvoligaške i superligaške klubove. Neki iz te generacije igrača i danas su aktivni fudbaleri.
U Šišavačkom klubu Ilić je uspešno kormilario u vreme najvećih uspeha ovog sportskog kolektiva ostavljajući veliki pečat, ne samo na fudbalere već i celog mesta.
Posle nekoliko godina provedenih na Rosulji kao trener, Slavko Ilić se povukao iz fudbala i posvetio drugim poslovima i svojoj porodici.
O njegovoj sportskoj karijeri sa divljenjem govore njegovi savremenci, ali i oni mlađi koji se sećaju njegove blistave karijere. Kažu da je svojevremeno bio ljubimac i Vlasotinca, i Leskovca, i Crvenke, i Pirota. Za njega kažu i da je jedan od najboljih fudbalera u stogodišnjoj istoriji fubala u leskovačkom kraju.
Nakon završene karijere radio u Građevinskom preduzeću „Besko“ u Vlasotincu. Ceo svoj život i radni vek nakon završetka karijere provodi u rodnom gradu. Umro je 11.3.2012. u Vlasotincu. Iza sebe ostavio je suprugu Zoricu i ćerku Suzanu, ali i veliko fudbalsko delo i primer mlađim generacijama fudbalera. Fudbal je za njega bio, pored supruge i kćeri, njegova najveća ljubav.
Projekat je sufinansiran iz budžeta opštine Vlasotince. Stavovi uneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
Objavljeno: 03.08.2020 | Autor: InfoDesk